Home SceneInterviews Video intervju: Foliranje s Tony Martinom @ CMC, Zagreb, 14.5.2017.

Video intervju: Foliranje s Tony Martinom @ CMC, Zagreb, 14.5.2017.

by Vedrana Dobrić
Tony Martin

Kraj jednoznamenkastih brojeva na mojoj vremenskoj lenti života obilježio je Black Sabbath. Doduše, taj bend je obilježio i tisuće drugih života pa je teško ispametovati se o takvoj vrsti institucije na čijim je temeljima izgrađen cijeli niz metalnih ogranaka kakve danas poznajemo. Kada je Ozzy Osbourne koncem 70-ih napusio bend, Black Sabbath možda nije više imao karizmu mračnog, tužnog, depresivnog i morbidnog sastava, kojeg je konstantno na životu održavao Tony Iommi s promjenjivim kreativnim i tržišnim rezultatima, od velike slave do marginalnog statusa, ali je u te dvije i pol decenije imao nekoliko genijalnih poteza! 

Tony Martin

Jedan takav potez povukao je Tony Martin u krucijalnom trenutku kada je od benda ostalo samo ime koje više ništa nije imalo zajedničko s onom karizmom mračnjaka. Preuzeo je mjesto dežurnog pjevača na albumu The Eternal Idol i svojim prodornim glasom, uz nekoliko vrlo dobrih gitarističkih rifova, pobrao zadovoljavajuće kritika. Ovo izdanje najavljeno je samo jednim singlom The Shining Headless Crossiako se generalno iz njega moglo iscijediti još minimalno dva-tri. Tu negdje je trebala biti usađena i prva verzija pjesme Black Moon, ali je s drastičnim izmjenama objavljena tek na sljedećem albumu Headless Cross. Neki stihovi morali su biti promijenjeni jer su po mišljenju izdavača opasno zadirali u religijsko svetogrđe i nemoral. Taj drugi album vratio je vjeru u ime Black Sabbath, a kritici nije preostalo ništa drugo nego složiti se. Lirika je vraćena u okultizam na granici dobro odmjerenog ukusa pa je Iommi u suradnji s Martinom ponovo probudio kontroverzni duh karizme benda. U glazbenom pogledu ovo djelo nije daleko odmaklo od prethodnika s hard-rock manirima i ponešto heavy klasicizma, a malo je vjerojatno da bi za taj album saznao široki auditorij da nije bilo Briana Maya s gitarističkom solažom na When Death Calls. Mediji su se uglavnom zanimali samo za njega. Usput je isplivalo još nekoliko atributa puput bubnjara Cozy Powella. Tek nakon dugo vremena kasnije bend su spasila dva tada poluuspješna singla Headless Cross i Devil and Daughter

Još jedno ključno poglavlje s otvoreno je albumom Tyr, zaštitnikom ratnika i hrabrih junačkih pohoda iz vremena vikinških osvajanja, sinom Odinovim. Tada su skandinavsku mitologiju tek sporadično obrađivali švedski bendovi poput Bathory i Heavy Load. Prva ekspanzija obrađivanja iste krenula je tek pojavom raznih metal izvedenica kao što su black, death, thrash, doom ili folk metal. Zato se ovaj album smatra neslužbenim začetnikom uglazbljivanja ove tradicionalne kulture na heavy sceni. Sve tekstove napisao je Tony Martin. Zvuk je bio orijentiran Tyrna do tada najžešći opus benda s gotovo istom postavom kao i na prethodniku. Jedini novi član bio je basist Neil Murray. Međutim, Iommi se bazirao na posve obične i jednostavne rifove s ponekim disonantnim tehnikama i ne čestim solažama, a kako je imao konceptualnu fabulu s prilično zapetljanom dramaturgijom, prošao je strahovito loše na tržištu. Iako ovaj album danas mnogi smatraju remek djelom, u Americi je potpuno podbacio i prvi puta se u karijeri benda nije popeo na ljestvicu 200 najprodavanijih. To je bilo daleko alarmantnije. Jedini singl Feels Good To Me s pop referencama nespretno je odabran jer je album donio nekoliko dobrih, ali tada neuočljivih pjesama poput Anno Mundi (The Vision)The Law Maker s iznimno brzim tempom Cozy Powella i Jerusalem koja je izgrađena na harmonijama klavijatura Geoffa Nichollsa i kompleksnim Iommijevim radom. No, unatoč još nekolicini kreativnih pogodaka poput The Sabbah Stones i hrabrim potezima s pjesmama Vallhala i Heaven In Black, album nikako nije odgovarao onoj publici koja je navikla na Ozzy Osbournea i Ronnie James Dia, čak je nekoliko koncerata na britanskoj turneji otkazano zbog iznimno slabog interesa što im se nikad prije toga nije dogodilo.

Tony Martin uzeo je predaha na sljedećem izdanju pa je Iommi bio potpuno dezorijentiran u pogledu daljnjeg prosperiteta, hvatao posljednje slamke spasa tromim pjesmama i s nekoliko teških doom brojeva pokušavajući vratiti duh odavno prohujalih vremena. Ponovo ga je pozvao na albumu Cross Purposes, no najoptimalnije doom stvari koje su od Sabbatha mogle doći nisu ga plasirale na listama. Čak ni gostovanje Eddie Van Halena nije izvuklo situaciju. Kritike su opet bile nenaklonjene bendu koji je u kreativnom pogledu napravio sasvim solidno djelo, no apsolutno su ga potukle mlade zvijezde na čelu s nedavno preminulim Chrisom Cornellom i njegovim megamilijunskim uspjehom albuma Superunknown. Soundgarden koji je u najboljem mogućem svjetlu zračio upravo inspiracijom Black Sabbath. Na promotivnoj turneji snimljen je Cross Purposes Live. Bio je to drugi live zapis s kurentnom postavom i jedini live sa Martinom na vokalu. Kao što je to isti slučaj bio i s Ronnie James Diom na Live Evil, Martinove pjesme su besprijekorno otpjevane, no slušati njegove interpretacije Diovih i Ozzyijevih originala bila je u određenu ruku noćna mora za obožavatelje benda. Nije da su njegove verzije bile loše, nego su to bili pokušaji imitiranja vlastitih idola u čemu se izgubila sva čar originala, posebno onih Ozzyijevih turobnih i mračnih pjesama kojima je Martin posve promijenio narav. Neke izvedbe poput Children of the Grave, Into the Void ili Paranoid još su se mogle tolerirati, no The Wizard, Black Sabbath, Iron Man ili Sabbath Bloody Sabbath nikako nisu išle pod ruku s Martinovim hrapavim vokalom koji po ničemu ne sugerira na morbidnu i apokaliptičnu atmosferu pjesama koje je jedino znao i mogao izvesti Ozzy. U kompletu gledajući, osim izvedbi tih pet pjesama – I Witness, Anno Mundi, Psychophobia, Cross of Thorns i Headless Cross – napravljenih s Martinom, najveći dio ove set liste su upravo zbog njegovog vokala svi željeli što prije zaboraviti. 

Tony Martin

Sljedeći album zamišljen je kao moderan album s novim zvukom okrenut alternativnim vodama tog vremena, na kraju se pokazao kao pretenciozno ostvarenje koje je najviše od svih radova dobilo nevjerojatnu packu kritike kao najlošije izdanje benda u karijeri. Uz najlošije kritike do tada, Forbidden je ostvario i najlošiji plasman u povijesti benda koji se nije plasirao niti među 200 najprodavanijih što je to bilo s albumom Tyr. Iommi je po prvi puta u karijeri svirao vrlo kratke minimalističke rifove sa snimljenim solo dionicama, a bubnjevi Cozy Powella su tretirani tehnički sterilno kao da je riječ o ritam-mašini. Nekoliko pjesama je Martin odrepao, a svoj pravi glas je tek otpustio na petoj pjesmi I Won’t Cry For You koja je očito bila predviđena za singl, no po prvi puta niti jednog nije bilo. Album je imao tek dvije-tri standardne Black Sabbath pjesme kakve su se mogle naći na bilo kojem djelu unazad 15-ak godina, a ostale je mogao potpisati bilo koji bend tog vremena iz miljea grungea, alternativnog rocka, stonera i klasičnog metala. Iommi je kasnije izjavio da ga je bilo sramota bilo što reći povodom izlaska pa je odlučio završiti ovo poglavlje s bendom i staviti ga u stanje hiatusa.  

Tony Martin

Pomalo neshvaćen u svoje vrijeme i nedovoljno medijski eksponiran, Tony Martin odveo je Black Sabbath u povijest. Posvetio se nekim drugim projektima. U trideset godina, koliko je prošlo od njegovog prvog pojavljivanja u tom bendu, ostavio je iza sebe dva samostalna albuma, Back Where I Belong i Scream, ostvario je izvrsne suradnje s Dariom Mollom na The CageThe Cage II i Third Cage, Aldom Guintinijem na drugom, trećem i četvrtom albumu Guintini Projecta, bio je član britansko-njemačkog metal benda Empire s kojim je snimio albume Trading Souls i Raven Ride, a možete ga čuti i na raznim drugim izdanjima poput aktualnog albuma Zele Lipovače – Infernal Waves of Love.

Posljednjih nekoliko tjedana iznenađenja glede specijalnih gostiju na koncertu Deep Purplea u zagrebačkoj Areni nisu prestajala, a svakom sljedećom najavom mojoj sreći nije bilo kraja. Kad mi je urednik poslao mail da je moguće uživo odraditi intervju s ovim genijalcem, skoro sam svisnula. Komentar na sve to je bio: “NE IDEM BEZ TOMISLAVA!!! Ako vidim Tony Martina moguće je da ću se početi tresti pa je onda bolje da se tresemo skupa! Kužiš?”

Istog trena okupila sam ekipicu – glavnu riječ prepustila Tomislavu, a kameru Filipu da ne vidite kako mi se ruke tresu!

Intervju: Tony Martin i Tomislav Debelić
Kamera: Filip Kralj
Montaža: Vjeran Birimiša
Tekst i foto: Vedrana Dobrić

0 comment
0

You may also like

%d bloggers like this: