Krenimo otpočetka…
Ovo je trebala biti mini turneja dva rumunjska banda: KREPUSKUL i CRIMENA. U startu je krenulo tako da je CRIMENA otkazala nastupe zbog toga što im je bubnjar slomio gležan, a zamjena nije imala važeće osobne dokumente… Dakle, band KREPUSKUL je ostao na milost i nemilost putu od cca 1900 km… i neizvjesnosti…
Osobno, znam kako je to putovati u takvom angažmanu, u neizvjesnost, i u tom smislu im ne zavidim, no divim se upornosti i tvrdoglavosti svih koji se svjesno upuštaju u takav pothvat.
Rumunjska četvorka, KREPUSKUL, izjašnjavaju se da sviraju EXPERIMENTAL METAL… Istina… Jako dobra fuzija elektronike, groova, melodija i ponekih elemenata rumunjskog folka. Pjesme su vrlo žive, catchy, a stage performance na zavidnom nivou… Kad ih gledate i slušate, svakom minutom postajete sve svjesniji da ovaj odličan band ne zaslužuje svirati po malim klubovima. Momci su odlični… 
Kritika ide u smjeru publike, organizatora i promocije…
Dan ranije su svirali u Osijeku (pred 20-tak ljudi), u Bjelovaru su imali punih 14 prodanih karata, dok su Maribor bili prisiljeni otkazati, jer nije bilo garancije da će se broj posjetitelja uvećati, a na kocki je bio povratak prema njihovoj domovini…
Dakle, po njihovom pričanju, osječki dio promocije i reklame nije odrađen kako bi ga trebalo odraditi, Nisu vidjeli flyere ni plakate… Ista je stvar bila i sa Bjelovarom… Još jedna situacija je i to da je u Zagrebu istog dana svirao i Ensiferum, tako da se moglo pretpostaviti da je Ensiferum odvukao i ono malo ljudi koji bi inače i došao na koncert…
Nepoznato je zašto naši ljudi ne shvaćaju da ne dajući podršku sceni istu i uništavaju… Na koji se način razmišlja u našim metal okvirima? Potpuno ne zamislivo!! Zapravo nema nikakvog izgovora za određene radnje, stavove i kukanja kako je kriza… Kriza je svima, ali je najvažnije od svega to što, čak i naš band, kad ode na turneju, ili samo jedan jedini koncert i ne vidi više od 15-30 ljudi u publici, ostaje razočaran…
Dolazim do zaključka da je stvar skoro svugdje ista, bar u ovim regionalnim okvirima (sa izuzetkom jednog dijela Bosne i Srbije)… Klubovi se svode na birtije, na možebitno čak i dobre prostore, ali iste drže ljudi kojima ni najmanje nije stalo do ikakve scene, nego samo do zarade sa šanka… Bendovima se daje malo ili ništa…. Čast izuzecima u Hrvatskoj!!!
Kako zaključak svega, pitajmo se pod kakvim će nas svjetlom gledati ljudi koji dolaze iz daleka da bi našoj publici predstavili svoj rad da bi naši bandovi imali povremeno priliku svirati, da bi razmijenili iskustva i kontakte sa drugima, čak moguće dogovorili i neku jaču suradnju…
Jedna je stvar kristalno jasna: Tko god izvana dođe ovdje može steći jedino dojam da su hrvatski metalci mlaki, nesposobni, lijeni pomaknuti stvari sa mrtve točke i da im je svejedno… Dok god se to ne promijeni, nema scene ni napretka, jer masa ljudi vani ni ne zna da postojimo, a na ovaj način neće ni saznati…
Tekst: Siniša Antunović Medo
