 |
Kalmankantaja – Waldeinsamkeit
Izdavač: War Against Yourself
Godina: 2016.
|
Finska je neiscrpan izvor dobroga black i death metala. Ne, stvarno. Od Convulsea, preko Demilicha do Demigoda. Ili možda vas više zanima black metal pa slušate Archgoat, Beherit, Anal Blasphemy i sl. Kako god bilo, možete pretpostaviti od kuda dolazi Kalmankantaja, ako ne po uvodu onda po neizgovorivim imenima pjesama. Bend je to koji od svojeg oformljenja u 2011. je pokazao izuzetnu produktivnost. U ovih kratkih 5 godina, izdali su već 8 albuma i nebrojenu količinu različitih splitova, EP-ova i sl. Waldeinsamkeit je njihov najnoviji album i prvi materijal u 2016. Hoće li ovi depresivno orijentirani Finci ponovno osvojiti black metal publiku? Vrijeme je da vidimo.
Odmah od prvih sekunda albuma vidi se o čemu se ovdje radi. Vrlo naturalističke synth dionice koje stvaraju atmosferu. Moram pohvaliti synthove jer doista odaju atmosferom i imaju taj štih second wave blacka 90-tih. Synthovi ubrzo odlaze u drugi plan, a dominaciju zvuka preuzima melankoličan riff. Za razliku od većine ovog žanra kojim dominiraju bedroom projekti iz Amerike, ovo doista uspijeva zvučati prirodno. Zvuk i atmosfera evociraju vizije sivih pejzaža zagrljenih u kišu i maglu. Na temelju atmosferičnog dijela, album itekako uspijeva. Svu tu priču prenosi odgovarajući vokal. Vokal nije tipično USBM zavijanje nego je više europski, nalik vrlo usporenom snarlu koji na finskom laje svoje priče o prirodi i samoći. Sve pjesme slijede takvu formulu od par jednostavnih ali vrlo efektnih riffova. Sve to ima vrlo doomy narav i radi i više nego odlično. Jedina pjesma koja odskače je posljednja, istoimena od albuma. Ta pjesma je instrumentalna dionica od oko 7 minuta koja izuzetno podsjeća na Burzumov Rundtgaing Av Den Transcendentale Egenhetens Stotte u svojem uvodu i generalno samotnoj atmosferi. Odličan način za zaokružiti album.
Kalmankantaja vrlo pohvalno uspijeva izbjeći probleme koje mori većina depresivnog black metala. Taj problem je beskrajna razvučenost i kompletan krš od produkcije. Kalmankantaja predstavlja riješenje za oba problema. Pjesme su sasvim solidnih duljina i svaka je u stanju predočiti što želi u svom relativno normalnom razmaku izvođenja od, u prosjeku, 7-8 minuta, s tim da je prva pjesma i najduža, od gotovo 12 minuta. Na sreću, neka vas duljina ne straši jer bend zna vrlo dobro iskoristiti dani prostor. Zbog toga osobno smatram da je album pomalo i pre pristupačan. Nema nekih otvoreno uvredljivih elemenata koji su inače sveprisutni u ovom podžanru. Nema aluzija na suicid, nema krvi. Ovaj album je iznad svega priroda.
Sve u svemu, Kalmankantaja su napravili vrlo kvalitetno djelce koje pokazuje vrlo dobar osjećaj za produkciju i općeniti raspored važnosti instrumenata. Svi instrumenti su prisutni i čujni i u unisonu doista stvaraju impresivnu atmosferu, Album preporučujem ljubiteljima Finske black netal scene, a i općenito ljubiteljima depresivne glazbe koja je depresivna zahvaljujući pravim emocijama, a ne aluzijama na suicid. Kao što rekoh, ovaj album ima mnogo potencijala zato ga bez previše pardona preporučujem i onima koji bi htjeli bolje proučiti depresivnu black metal scenu , a dosta im je Xasthura. Preporuka.
Piše: Filip Gudan
