Home Columns Refleksija sa basistom Vučkom iz benda Anesthesia, pionirima zagrebačkog thrash metala

Refleksija sa basistom Vučkom iz benda Anesthesia, pionirima zagrebačkog thrash metala

by Vjeran
Foto: Marko Plečko

anesthesia-2Tih godina kada se stvarao taj glazbeni žanr u Zagrebu Anesthesia je bila vrlo važan igrač u tom polju uz još nekoliko bendova kao Drinking Skull, Kain, Legija, MaxMett.. Nedavno su se ponovno aktivirali, ali nenadani odlazak Vučka u Englesku je to sve ponovno zaustavio. U Refleksiji otkrivamo neke trenutke u životima naših “ispitanika”, a što nam je to Vučko otkrio doznajte u daljnjem tekstu.

MJM: Koji biste bend voljeli vidjeti a nikada niste?

Vučko: Na vrhu top liste mi je dugo bio Alice in Chains ali sa Layne Staley-em u glavnoj ulozi. Pošto je to, nažalost, neizvedivo odmah iza njih na listi mi je Soundgarden. Oba benda su obilježila rane devedesete i nisam ih uspio uloviti dok su bili na vrhuncu svojih karijera.

MJM: Neprežaljeni koncert?

Vučko: Bilo ih je više od jednog u zadnjih tridesetak godina ali u zadnjih par godina, i još k tome da mi je bio pred nosom, to je sigurno bio jedan festival u Londonu, održan u Hyde parku 4.7.2014. na kojem su nastupili Black Sabbath, Soundgarden, Faith no More, Motorhead i Soulfly. Još uvijek ne vjerujem da sam ga propustio…..

MJM: Neočekivano dobar koncert?

Foto: Marko PlečkoVučko: To je svakako bio nastup Pantere u Zagrebu 1991. kao predgrupe Judas Priest. Taj nastup je bio nova prekretnica u izgradnji mog glazbenog ukusa. Savršen nastup i set lista. Promovirali su Cowboys From Hell i odsvirali su ga skoro u cijelosti. Može li bolje od toga? Prvi bend koji me privukao metal glazbi je bio AC/DC sa Back in Black albumom 1980. Logičan nastavak je bio NWOBHM tj, Judas Priest, Motorhead i Iron Maiden. Nakon toga su došli Slayer i Metallica 1983. i mislio sam da se nakon toga neće moći pojaviti ništa revolucionarno što bi moglo značajno pomaknuti granice u metal glazbi ali bio sam u krivu, Pantera je dala nešto novo tu večer. Ako se naježiš dok netko svira to je onda to….

MJM: Mjesto na kojem najviše volite da se održavaju koncerti?

Vučko: Dugo sam favorizirao nastupe u malim klubovima i dvoranama. Koncerti u prostorima do 1000 ljudi su mi bili najdraži. Tamo si uvijek mogao doći do prvog reda i osjetiti energiju koju bend šalje. Kako su moji omiljeni bendovi počeli svirati po sve većim dvoranama i na kraju stadionima skužio sam da se moram ponovno baciti u potragu za novim herojima jer su mi svirke na stadionima postale mrske zbog lošijeg zvuka ako si daleko od stage-a a često sam se ulovio i da gledam samo video zidove jer članove benda nisam mogao vidjeti koliko su bili daleko. Mali klubovi i manje dvorane su zakon.

MJM: Glazbenik/kolega koga poštujete van bine?

Vučko: Znam puno ljudi koji su već svirali ili su počeli svirati u isto vrijeme kad i mi i sa puno njih sam još uvijek u kontaktu a sa nekima sam ostao i dobar prijatelj. Neki od njih i dalje žive od glazbe i stvaraju glazbu skoro 30 godina. Svima im se divim na ustrajnosti i pratim njihov rad. Žao mi je da Anesthesia više nije dio te priče. Cijenim ih sve kao glazbenike a neke i kao osebujne ličnosti. Obožavam Mrleta iz Let3. Način na koji svira, kako gura bend i kako uspijeva kanalizirati svoju ludost kroz glazbu sve ove godine. On je oličenje predanosti glazbi i ludosti kakvu štujem. Od stranih glazbenika izdvojio bih Lemmy-a kojeg iznimno cijenim jer je furao svoj film, živio sto na sat, stvarao glazbu bez kompromisa i uživao do zadnjeg trenutka na bini. On je sigurno bio isti i na bini i u privatnom životu. Legenda! Da li je puka slučajnost što su i Mrle i Lemmy basisti? Hm…..

MJM: Glazba koja traži pravi trenutak?

Anesthesia 1994

Anesthesia 1994

Vučko: Mislim da su svi glazbeni pravci već etablirani ali ipak se svakih par godina pojavi neka nova Metallica, Nirvana, Prodigy ili Pantera koja napravi neki novi spoj već postojećih glazbenih pravaca i odskoči od ostalih i postigne globalni uspjeh.

MJM: Odakle potiče tako jaka povezanost sa glazbom koju slušate?

Vučko: Nisam jedan od onih koji više obraćaju pažnju na tekstove nego na glazbu tako da me prema metalu vjerojatno privukla energija i riffovi koju sam prvi puta čuo kod AC/DC a kasnije i kod thrash metal bendova. Neki frendovi su išli na utakmice i tamo našli svoj ispušni ventil u navijanju a ja sam ga našao u glazbi. Kad čuješ dobar riff, dobar groove, dobar vokal i ako te to sve skupa pokrene onda znaš da je bend dobar i da ćeš ga vjerno slijediti godinama. Sretan sam da sam kao član Anesthesie bio dio tog svijeta i da sam mogao stvarati glazbu inspiriranu glazbom svojih heroja.

MJM: Pjesma koja vas vezuje za određeni trenutak?

Vučko: Nakupilo ih se puno kroz sve ove godine. Nekad je to možda prva pjesma kojom je neki bend otvorio koncert ili neka omiljena pjesma od prije koju je bend odsvirao na bis na koncertu koji ti je ostao u dobrom sjećanju. Volim se prisjetiti tih trenutaka kad bih kupio neku ploču, pustio prvu stvar i otplovio mislima. Ništa drugo nije bilo važno u tom trenutku niti mi je moglo odvući pažnju. Volio sam to iščekivanje novih albuma. Ako si glazbenik svaka tvoja pjesma ima svoju priču i vezana je za neki događaj ili fazu tvog života.

MJM: Bend koji nema loš album?

Vučko: Mislim da se svakom bendu potkrade pokoji loš album. Sve je to zapravo subjektivno. Nekome je možda St. Anger najbolji album od Metallice. Volio sam, recimo, prvih par albuma od Foo Fightersa i onda su mi lagano postali predvidivi i sladunjavi na par slijedećih albuma. Znam opet par ljudi koji su ih otkrili tek u toj njihovoj drugoj, meni manje dragoj, fazi i njima su ti prvi albumi malo prežestoki. Svi bendovi se malo pogube u jednom trenutku. Neki žele postati main stream, neki možda traže samo novi stil ili se žele vratiti svojim korijenima pa onda to na kraju ne paše svim njihovim fanovima.

MJM: Kada prvi put čujete novi album, na koji način ga slušate?

Vučko: Pokušam ga preslušati u cijelosti više puta za redom. Pojavom cd-a i novim trendom da je na cd normalno staviti po 12 pa čak i više pjesama postalo je sve teže apsorbirati tu količinu nota. Drugi problem je taj što sada možeš nabaviti cijele diskografije bendova odjednom i skinuti ih za par minuta ali ti onda treba cijela vječnost da to i kvalitetno preslušaš i eventualno zavoliš.O novim bendovima koji se formiraju svaki dan u svim dijelovima svijeta i koji za relativno malo novca snime vrhunski producirane albume da i ne govorim. Ponuda je ogromna i treba imati puno vremena da budeš u toku i da nađeš ono što će ti se svidjeti. Mislim da se bendovi ipak lagano okreću formatu albuma sa 8 pjesama i drago mi je da se vraća vinil kao nosač zvuka.

Razgovarao: Vjeran Birimiša
Foto: Marko Plečko

0 comment
0

You may also like

%d bloggers like this: