Home ReviewsReleases Recenzija: Sigh – Graveward

Recenzija: Sigh – Graveward

by Vjeran

 

sigh-graveward

Sigh – Graveward

  1. Kaedit Nos Pestis
  2. Graveward
  3. The Tombfiller
  4. The Forlorn
  5. The Molesters Of My Soul
  6. Out Of The Grave
  7. The Trial By The Dead
  8. The Casketburner
  9. A Messenger From Tomorrow
  10. Dwellers In A Dream

Izdavač: Candlelight Records

Godina: 2015

 

Ah, Japan! Dom svega apsurdnog na ovom svijetu. Čim je nešto čudno do krajnjih granica, nekako znate da potječe iz Japana. Kulturološke razlike na stranu, Japan vrlo rijetko griješi kad je glazba u pitanju. Ne boje se isprobavati sulude ideje te čudnu estetiku u svom naumu da svijetu predstave svoju viziju kako to treba zvučati. Od black thrasha poput Abigail i Sabbat, do metalpunka poput Barbatosa, teško da će vas nešto što potječe iz zemlje izlazečeg sunca razočarati. Takav je i Sigh i njihov najnoviji album Graveward.

Sigh je jedna jako zanimljiva zvijer. Počeli su još početkom 90-tih, izdajući svoj debut na infamoznom Deathlike Silence labelu (za neupućene, to je diskografska kuća svima poznatog Euronymousa) i već tada su pokazivali tendencija drugačijem zvuku od svoje second wave braće. Nije dugo trebalo da krenu perverzije sa Hail Horror Hail koji je uveo mnogo heavy metal utjecaja, a sa albumom Imaginary Sonicscape  su zacementirali svoje ime kao pravi avangardni majstori. S vremenom se stil još razvijao, a razvija se i sada uvođenjem novih članova pa čak i instrumenata u stalnu postavu.

Graveward tako predstavlja novog člana imena You Oshima, već otprije (ne)poznatog iz također dosta eksperimentalnog black metal benda Kadenzza.

Graveward nam dolazi u nešto slabijem coveru u odnosu na prošle albume (čiji je artwork bio apsolutno genijalan) ali još uvijek ostavlja dojam nečeg originalnog i orijentalnog. Prva pjesma, Kaedit Nos Pestis, bez ikakvog zatajivanja nas upoznaje sa Oshimom i njegovim vještim sviranjem. Ubrzo se pjesma razvije u čvrst riff popračen Miraievim poznatim glasom uz pratnju interesantne orkestracije. Refren je apsolutno genijalan, vođen vokalima kakve zasigurno niste čuli, a, vjerujte mi, ima ih na albumu. Ostatak pjesme vrti solo dionice na gitari i synthovima koji jako podsjećaju zvukom na Imaginary Sonicscape.

Naslovna pjesma je relativno pravocrtna ali ubrzo cijeli dojam biva začinjen vokalima Dr. Mikannibal, raznim koralima te još zabavnih synthova. Ni ovdje Oshima ne posustaje sa svojim bjesomučnim soloima. Sve zajedno pjesmu završava nevjerojatnom sinergijom.

The Tombfiller počinje pompozno, razvijajući se u shred za shredom, izmjenjujući dionice shredanja, dionice sa orkestracijom te zajednički vokali Miraia i Dr. Mikannibal. Pjesma u jednom trenutku napravi zanimljivo epsko usporavanje uz koral koje završava sa zajedničkim solo dionicama gitare i tako zabavnih sci-fi synthova.

Nažalost, The Forlorn i nije tako dobar. Pjesmu primarno pobija njena duljina od skoro 6 minuta. Da se razumijemo, i ova pjesma također nudi vrlo zabavne synth dijelove o eksperimentalizaciju ali su gitarski dijelovi bez soloa predugački za svoje dobro.

Na svu sreću, Sigh se jako brzo vraća na dobar putom apsolutnim prikazom ludila pjesmom The Molesters Of My Soul. Za Sigh počinje sasvim obično ali ne treba dugo da primjetite kako ovdje nešto ne valja. Iskustvo koje ova pjesma nudi je neopisivo i najbliže se može usporediti ludilom Nietzschean Conspiracy sa već spomenutog Imaginary Sonicscape-a. Tko zna, znat će što ga očekuje, tko ne zna, saznati će.
Out Of The Grave je čista zabava od početka do kraja. Počinjajući thrash riffom, u koji se ubacuje čudna akustična dionica, da bi krenuli poludjeli vokali, još malo dionica na synthovima, začinjeno savršenim solom na saksofonu (!) i završeno shredom i catchy refrenom.
The Trial By The Dead nam dovodi još novih elemenata poput ženskog opernog vokala i mnoštva novih efekata koji svi zajedno rade tako savršeno i unijednom trenutku nema nekog osjećaja naknadnog stavljanja ili stavljanja tek toliko. Isto tako radi i The Casketburner kojeg bi mogli nazvati nastavkom prošle pjesme. Obje su zabavne sa puno različitih i sinergičnih dionica.

Dolazimo do najveće pjesme albuma. 7 minutnim A Messenger Of Tommorow koji počinje veoma dobrom akustikom uz spoken vokale koji ubrzo bivaju zamijenjeni grupnim vokalom. Nastavlja ga odličan solo i pompozna orkestracija. Pjesma je od početka do kraja dosta melankolična ali zanimljiva oda epske atmosfere i užitak je za slušanje od prve do zadnje minute.
Konačno, posljednja pjesma Dwellers In Dream je definitvno najcatchy i najzabavnija pjesma cijelog albuma, ponašajući se kao bizarna kombinacija black metala i NWOBHM-a sa skakutavim riffovima, disko synthovima i odličnim refrenom. Ova pjesma također dopušta svakom instrumentu da se iskaže završnom solo dionicom, od bassa preko syntha i gitare do saksofona,, sve je tu.

Sve u svemu, Sigh ponovno pokazuje da su apsolutni majstori svog zanata i da ne namjeravaju sići sa trona japanskoga bleka. Sve pjesme su nevjerojatno zabavne i prepune maštovitih dionica kakve ne biste ćuli ni u najluđim snovima i u gotovo nijednom trenutku nećete imati potrebu za skip gumbom. Preporuka svima!

Recenzira: Filip Gudan

You may also like