Home ReviewsReleases Recenzija: Running Wild – Rapid Foray

Recenzija: Running Wild – Rapid Foray

by Metal Jacket
izvor: službena Facebook stranica benda Running Wild
izvor: službena Facebook stranica benda Running Wild

Running Wild – Rapid Foray 

  1. Black Skies, Red Flag
  2. Warmongers
  3. Stick To Your Guns
  4. Rapid Foray
  5. By The Blood In Your Heart
  6. The Depth Of The Sea – Nautilus (instrumental)
  7. Black Bart
  8. Hellestrified
  9. Blood Moon Rising
  10. Into The West
  11. Last Of The Mohicans
Izdavač: Steamhammer/SPV
Godina: 2016.

Running Wild je prekrasna priča nevjerojatno tužna kraja. Legendaran bend koji je u metal uveo gusare te izdao 8 (a po nekima i više) apsolutno nevjerojatnih albuma koji su standard lektira svakog tko ljubi heavy metal. Nažalost, bend je danas u poprilično očajnom stanju, sa samo dva člana (ma koliko god Rolf nazivao svoju drum mašinu Angelom Sassom, ona neće oživjeti, nije ovo Pinokio) izdali su već 4 albuma koji su, pa, bljak. Umjetni bubnjevi, nepostojeći bass, riffovi koji su uglavnom reciklirani ili kompletno sterilizirani i albumi koji su gotovo cijeli jedan veliki, dosadni filler.

Najava Rapid Foraya mi je došla nekako čudno. U isto vrijeme ga nisam htio poslušati, ali me klasična piratska estetika privukla. Možda se napokon nešto promijenilo?

Pa, situacija je slijedeća. I je, i nije. Produkcija je još uvijek užasno sterilna. Prve tri pjesme su nevjerojatno dosadne (ajde, Warmongers nije toliko loš) i sastoje se od maksimalno dva riffa. Rolfovom vokalu TREBA reverb jer ovo zvuči jako starački. Iskreno, namjeravao sam odustati dok napokon na red nije došla naslovna pjesma. Ona malo mijenja situaciju sa većom raznolikošću riffova i dobrim refrenom. Album zatim nastavlja sa dosadnom baladom i prosječnim instrumentalom koji ne ide u ništa. Taj instrumental je prekretnica jer od ovoga trenutka album kreće na bolje. Puno bolje.

Black Bart je pjesma koja bar malo podsjeća na taj klasični speed/power po kojem je ovaj bend poznat. Hellestrified je isto poprilično dobra pjesma. Blood Moon Rising je također ok.

Posljednje dvije pjesme služe kao svojevrsne udarne numere ovog albuma. To je izuzetno party nastrojena Into The West te ”epski” Last Of The Mohicans. Into The West je zabavan, sa odličnim, zabavnim refrenom koji ostaje u glavi i generalno je vrlo dobra pjesma. Last Of The Mohicans je već čudniji slučaj. Prvo i osnovno, pjesma je to koja traje 11 minuta. Takva duljina nije (pre)čudna za Running Wild jerbo je Genesis na Black Hand Innu trajao 15. Međutim, imam osjećaj da je u ovoj pjesmi Rolf povukao Iron Maiden potez i napravio dugačku pjesmu zato što može, ne zato što želi ili treba. Pjesma nije loša, ali nije ni toliko dobra da će te je slušati opet i opet.

Sve u svemu, Rapid Foray je…SOLIDAN album. Nije odličan, nije čak ni dobar, ali bogami, bolje je od vražjeg Resilienta i Shadowmakera. Rekao bih da se album nekako nalazi u ranim 2000-tima i kvalitetom između ”solidno, ali ne odlično” The Rivalry te ”pola super, pola užas” The Brotherhood. Također, rekao bih da se Rolf definitivno zabavljao prilikom izrade albuma. Pogotovo na Into The West. Album je generalno pozitivan i odiše nekakvom ”pogledajte, vratio sam se” atmosferom. Jeli se vratio? Tu i tamo se nađe trenutak koji podsjeća na bolja vremena, ostalo uništava produkcija i ta vražja drum mašina. Ne bih ovo dao kao preporuku koju se ”treba poslušati,” ali bih zasigurno dao kao preporuku ”Running Wild napokon radi pozitivne korake unaprijed.”

Tekst: Filip Gudan

Glazba: 2.7/5
Omot: 3/5

You may also like

%d bloggers like this: