Home ReviewsReleases Recenzija: Panopticon – Autumn Eternal

Recenzija: Panopticon – Autumn Eternal

by Vjeran

 

Panopticon – Autumn Eternal

Panopticon – Autumn Eternal

  1. Tamarack’s Gold Returns (4:33)
  2. Into the North Woods (6:21)
  3. Autumn Eternal (7:05)
  4. Oaks Ablaze (8:38)
  5. Sleep To the Sound of the Waves Crashing (8:41)
  6. Pale Ghosts (8:14)
  7. A Superior Lament (11:01)
  8. The Winds Farewell (7:08)

Izdavač: Bindrune Recordings/Nordvis

Godina: 2015

 

Početak je studenog i vani sja zubato sunce. Ove godine smo počašćeni vrlo lijepim vremenom pa nam i ova jesen prolazi relativno ugodno. Zato je ovaj album došao kao naručen. Autumn Eternal od američkog one man black metal benda, Panopticon, je treći i posljednji album velike trilogije. Ta trilogija albuma je započela 2012 sa genijalnim albumom Kentucky koji, iako ne savršen, pokazao je odličan miks bluegrassa i black metala sa nekolicinom čistih country stvari ubačenih u listu pjesama. Uslijedio je Roads To The North iz 2014 koji je dalje istraživao tu zanimljivu mješavinu žanrova. Napokon, došao je i ovaj album. Dali on posjeduje kvalitete koje su učinile zadnja dva albuma tako kvalitetnima? Vidjet ćemo.

Sezonski cover ćuva 8 podužih pjesama i stvar se odmah otvara najkraćom, folk intro pjesmom Tamarack’s Gold Returns. Nažalost, ovom pjesmom se uviđa i prva i osobno najveća boljka. To je jedina folk pjesma na albumu. Nema više opakih banjo soloa kao na Roadsu ili plesnih brojeva kao na Kentuckyu. Ovaj album, zapravo, teško bi se mogao i nazvati punokrvnim blekom. Ovdje su, ako išta, post-black elementi u glavnoj ulozi. Riffovi su još uvijek distorzirani i to zvuči puno i masno, ali zlo? Nipošto. Melodije prevladavaju i odlično se slažu sa Lunnovim vokalima. Mora se priznati da su pjesme vrlo atmosferične i odlično postižu taj zvuk, tu gustoću kojom obiluje šuma u jesen. Ton je podosta veseo i konceptualno postiže taj dojam uspjeha, kraja puta koji je Lunn započeo još 2012.

Pohvalio bih i solaže koje, iako malo zagubljene u produkciji, odlično koriste taj prostor, samo kako bi započele često mirnije dionice. Pjesma sa najviše stilističkih promjena je definitivno najduža, A Superior Lament, koju bih nazvao i najboljom na albumu. Ova pjesma sadrži ponajviše post-rock utjecaja sa svojim melankolično-veselim tonom, dosta solaža i povećim mirnim interludijem u kojem Lunn pjeva čistim vokalima samo kako bi u jednom trenutku se pjesma razvila u masni, ali opet melodični, doom riff. Odlično pogođeno i pohvalan rizik.

Od loših stvari bih naveo to kompletno izbacivanje pjesama koje su činile Panopticon toliko pamtljivim. Nedostaje taj folky aspekt pjesama kao Come All Ye Coal Miners sa Kentucky albuma. Ovako, Panopticon je stilistički evoluirao u nekako očekivani oblik. Već je na prošlom albumu bilo jasno da se tu sluša i Deafheaven i ostali asortiman post-black bendova. Ovaj album je napokon zaokružio tu evoluciju i dobili smo album koji me neodoljivo podsjeća na najnoviji opus već spomenutog Deafheavena. Nije to loše, ali je Panopticon u svom naumu da kroz post zvuk dodatno predoči tu melankoliju i atmosferu izgubio velik dio vlastitog identiteta. To je, nažalost, velik propust.

Sve u svemu, ovaj album nipošto nije loš i solidan je završetak trilogije ali je to moglo bolje. Ovaj album je uvjerljivo najslabiji u trilogiji, ali je sasvim solidan folk/post-black album (folk elementi, iako minimalni, još uvijek su tu ali ni blizu noseći kao prije). Veoma dobro sezonsko glazbeno štivo koje će vam se sigurno svidjeti ako volite melodičan, a opet atmosferičan zvuk. Mogao bi podijeliti fanove, međutim. Svejedno, preporuka.

Recenzija: Filip Gudan

0 comment
0

You may also like

%d bloggers like this: