Home ReviewsReleases Recenzija: Megadeth – Dystopia

Recenzija: Megadeth – Dystopia

by Vjeran

 

Megadeth Distophia

Megadeth – Dystopia

  1. The Threat Is Real
  2. Dystopia
  3. Fatal Illusion
  4. Death From Within
  5. Bullet To The Brain
  6. Post American World
  7. Poisonous Shadows
  8. Look Who’s Talking
  9. Conquer Or Die
  10. Lying In State
  11. The Emperor
  12. Last Dying Wish
  13. Foreign Policy (FEAR cover)
Izdavač: Tradecraft
Godina: 2016

Oho, još jedan novi uradak tzv. velike četvorke. Na današnjem repertoaru je dobro poznati rival svega Metallica, uvijek neshvaćeni konvert Dave Mustaine sa svojim bendom Megadeth. Bend je to o kojem se, nadam se, ne treba previše pričati. Počeo kao pokušaj da bude najbrži bend tog vremena kao odgovor mrskoj Metallici. To im i polazi za rukom sa doista impresivno brzim demom imena Last Rites iz 1984., a ubrzo je i doletio album prvivjenac  Killing Is My Bussiness…and Bussiness Is Good.

Ubrzo izlazi fan favorit Peace Sells But Who’s Buying u kojem se sa thrashastog zvuka prelazi na mnogo tehnikalniji, soloima pokretan stroj što ih cementira među publikom. Dakako, kao i svi bendovi Big 4 ekipice, Megadeth se je brzo podao komercijalizaciji te nadalje se zvuk pretvara više u nekakav melodičan speed nego thrash. Napokon,2013. izlazi Supercollider i svi su Megadeth otpisali. I tako, 2 i pol godine nakon tog debakla, izlazi Dystopia gdje Dave pegla sa novim gitaristom, i to gospodinom iz Angre, Kiko Loureiro. Sad, jel Dystopia bolja od Supercollidera i jel ima tu naznaka bar malo thrasha? Omiljeni hejter recenzent će to sada provjeriti.

Dakle, prvo i osnovno, ovo Supercollider nije. To je velik plus. Sad, jeli ta promjena nastala zato što je Dave to htio, zato što je uvidio pogreške i negativne reakcije i kritike, ili je Supercollider samo dio plana da Dystopia prođe bolje kod nas zločestih kritičara. Ovo će, dakako, ostati jedna velika teorija zavjere. Svejedno, prva pjesma, The Treath Is Real počinje sa introm i odmah ciljano pokazuje gitarističke sposobnosti Davea i Kike. Dobar pokušaj, zvuči čak jako dobro, čak pomalo i zvuči kao thrash, takva je i 9-a pjesma Lying In State. Međutim, ubrzo kreće slijedeća, naslovna numera i tu kreće onaj staro-novi Megadeth sličan albumima kao Th1rt3en i slično. Mid pace galopi i riffovi koji se vrte u beskonačnost, sa Daveovim glasom koji je na ovom albumu čak dublji i agresivniji, zahvaljujući povećem layeranju.
Pohvalio bih i impresivnu bass dionicu Fatal Illusiona, makar ostatak pjesme uglavnom slijedi slićnu formulu repetitivnih riffova kombiniranih sa Daveovim bjesomučnim shredanjem.

Dalo bi se tu još komentirati svašta, no uglavnom se može reči da ima obilježja tipičnog komercijalnijeg albuma. Par vrlo dobrih pjesama, dosta fillera bez previše smisla (Post-American World, npr.), Daveov shred svako malo, repeticija u beskonačnost, mosh dionica ništa. Naime, nekoliko trenutaka u albumu je nevjerojatan cockblock (ili možda moshblock?) gdje vam daju nadu da će vas dočekati nemilosrdno tupa-tupa-šaka u oko, a kad toga ništa.

Sve u svemu, što još treba reći? Ajde, cover art je prilično cool i estetski zadovoljava. Međutim, u glazbenom pogledu, ovo je nekako podijeljeno. Definitivno je bolje od Supercollidera, ali nije teško biti bolji od amebe. Ako volite solaže, definitivno će te se naći ovdje jer Kiko i Dave imaju smisla za te stvari. Međutim, thrasha baš i nema. To je još uvijek onaj melodični speed sa brdom ukrasa koji ga (pokušavaju) učiniti zanimljivijem nego što je. Istina je pak da riffovi koji povezuju solaže toliko razvlače većinu pjesama da će vam izlizati skip gumb. Album nije loš, ali nije ni ništa posebno. Čisti prosjek kojega ponajviše izvlači činjenica što nije ni sličan prethodniku. Fanovi će ga voljeti, ali ako niste voljeli Megadeth prije, ovaj vas album bogami neće navući. Ako ste fan i volite novi Megadeth, povratak starije formule će vas zasigurno razveseliti pa slobodno dodajte 1 na sveukupnu ocjenu.

Piše: Filip Gudan

You may also like