Home Reviews Recenzija: Kamelot – Heaven

Recenzija: Kamelot – Heaven

by Vjeran

 

kamelot

Kamelot – Heaven

  1. Fallen Star
  2. Insomnia
  3. Citizen Zero
  4. Veil of Elysium
  5. Under Grey Skies
  6. My Therapy
  7. Ecclesia
  8. End of Innocence
  9. Beautiful Apocalypse
  10. Liar Liar (Wasteland Monarchy)
  11. Here’s To The Fall
  12. Revolution
  13. Haven

Izdavač: Napalm Records

Godina: 2015

Power metal je zabavan podžanr, bez diskusije. Lagan za slušanje, često toliko cheesy do krajnjih granica ukusa ali, najvažnije od svega, zabavan. Neki od najpopularnijih bendova ovog podžanra poput Sabatona i Helloweena, su upravo na toj formuli postigli uspjeh.

Međutim, današnja recenzija se neće ticati tog tipa powera. Kamelot je, za razliku od svoje braće po zvuku, oduvijek ciljao na više melankoličan zvuk sa ozbiljnijom atmosferom. Ipak, u toj svojoj potrebi da se prezentiraju kao ”ozbiljan” power metal ispadaju samo patetični. Takav je i Haven.

Omot u kojem nam dolazi ovaj album je prilično generičan, moderni photoshop uradak koji nije loš, ali je prilično neprivlačan u svojoj prezentaciji. Album počinje vrlo nježno, pjesmom Fallen Star. Nakon kračeg uvoda pjesma kreće i ne nudi baš ništa pretjerano zanimljivo. Mid paced riffovi uz srcedrapajuće tekstove. Pjesmu malo uljepšava solo koji nije ništa pretjerano posebno. Sve u svemu, vrlo prosječni opener.

Nakon toga, slijedi na Insomnia koja je malo agresivnija, ali se i dalje razvodni u tipičnu patetiku koju krasi Kamelot. Sličnu sudbinu imaju i Citizen Zero, Veil Of Elysium, Under Grey Skies te My Therapy. Sve pjesme imaju velik problem sa repetitivnošću, jer sve pjesme slijede identičnu formulu. Dobar početak na nekima, pekmezasti tekst tamo, prosječan solo vamo, strofa, refren, strofa, refren, kraj. Prekretnica u kojoj počinje nešto drugačije je kratak intro imena Ecclesia s kojim počinje End Of Innocence koji iznenađuje koliko je…isti kao i sve prethodne pjesme. Ista formula prevladava i dalje.

Liar Liar (Wasteland Monarchy) predstavlja prvu promjenu. Ne, ne u formuli pjesme nego vokalno. Ova pjesma je prva sa screamovima koji su ubi bože i ne uklapaju nikako u cijelu tu melodramatičnu priču. Slijedi najsporija Here’s To The Fall koji je još jedan u nizu zaboravljivih fillera i dolazimo do predzadnje kompozicije imena Revolution.

Revolution je vrlo čudna biljka jer se uopće ne uklapa u općenitu atmosferu albuma. Pjesma pokazuje da ima muda, agresivni bubnjevi i riffovi netipični za power, isprepleteni sa melodramatikom otprije i onim istim oćajnim, borderline metalcore, screamovima. Od svih pjesama, ova mi je nekako najviše ostala u sjećanju, ako ništa onda barem zato što je drugačija od svega do sada na albumu, ne zbog kvalitete. Album završava instrumentalnom kompozicijom Haven koja bi sasvim se dobro uklopila u neki soundtrack, ali nažalost mora trunuti u ovom albumu.

Deluxe edicija dolazi sa bonus diskom na kojem se nalaze instrumentali svih pjesama te orkestralnim, akustičnim i piano preradama End Of Innocence, Here’s To The Fall, Veil Of Elysium, Ny Therapy i Fallen Star. Orkestralne verzije su prilično dobre, akustične i piano verzije su još pekmezastije nego originali, a instrumentali su upravo to, instrumentali bez ikakvih razlika.

Sve u svemu, ovo nije dobro. Nevjerojatno je generično, dosadno i nemaštovito sa očajnim pokušajima stvaranje kakve, takve melodramatične atmosfere. Pokušaj koji, na kraju, ne ispada pretjerano uspješan jer vam nijedna pjesma neće ostati dovoljno dugo u sjećanju da bude pozitivan. Poslušati ako ste fan novijih stvari ovog benda ali inače zaobići u širokom luku.

Recenzirao: Filip Gudan

0 comment
0

You may also like

%d bloggers like this: