Home ReviewsReleases Recenzija: Hate Eternal – Infernus

Recenzija: Hate Eternal – Infernus

by Vjeran

 

Hate Eternal cover

Hate Eternal – Infernus

  1. Locust Swarm
  2. The Stygian Deep
  3. Pathogenic Apathy
  4. La Tempestad
  5. Infernus
  6. The Chosen One
  7. Zealot, Crusader Of War
  8. Order Of The Arcane Scripture
  9. Chaos Theory
  10. O’ Majestic Being, Hear My Call

Izdavač: Seasons of Mist

Godina: 2015

 

Mogu vam reći da sam se zasitio death metal scene. Bio sam prvi koji je godinama na sav glas hvalio. Danas moram reći da je situacija mnogo drugačija. Svjedoci smo da je scena nevjerovatno razgranata, da je bendova kao salate, da je odličnih glazbenika na svakom kantunu, i stvarno, onako ovlaš gledano, stvari su nikad bolje. Pa što je onda problem? Zašto zakeram?

Ja sam ogorčen na masovnost i nemaštovitost jednog velikog broja bendova. Jeste da je takvih uvijek bilo i uvjiek će biti, ali danas ih je toliki broj, i takvom se silinom forsiraju od strane glazbene industrije, da mediokritet polako ali sigurno postaje standard industrije. Više nije bitno imati ubitačan i originalan album, već da se ima album – bilo kakav album. Ako “to” zvuči potpuno isto kao jedan od albuma velikana scene, nije apsolutan problem (???)! Kvantitet je postao bitniji od kvaliteta. Ima mnogo bendova, ali se samo za manji broj može reći da je istinski dobar metal.

Kakve veze ima sve ovo sa Hate Eternal. Usko gledano, nema. Sva sreća pa bend gaji kvalitet nad kvantitetom, i potpuno su svjesni da od kvalitete zavisi njihov uspjeh u daljoj budućnosti. Samo sam htio da vam skrenem pažnju i da krenem sa jednim malo drugačijim uvodom.

A, da li posljednji album Hate Eternal upada u onu gore spomenutu B klasu. Nikako, naravno, pa taman zasvirali pop. Na “Infernus”, Erik Rutan (vokal, gitara, tekstovi, producent, snimatelj, mastermind generalno) je uvidio da čista brutalnost ne vodi ničemu, sem zamaranju i fragmentaciji publike. Nije on to nešto posebno negdje spomenuo, ali se vidi, osjeti i čuje na novom albumu da je krenuo u jedan malo drugačiji, ako je moguće reći, smireniji smjer. Naravno, to je i dalje prepoznatljivi Hate Eternal, najbrutalniji benda na planeti, ali sa pojedinim drugačijim detaljima koji će svakom pomnom slušatelju biti vrlo interesantni. A baražne vatre, tenkovskih blickrigova, “carpet bombing” bubnjeva, napada napalmom i bacačima plamena, dalekometna vatra Debele Berte – e toga kod Hate Eternal ne fali, ali, ovoga puta je sva ta brutalnost kompenzirana sa drugačijim komponiranjem. Malo mirniji tempo, definitivno više gruva nego na prethodnim albumima, razrađenije i višeslojnije pjesme i poprilično čistija produkcija koja osigurava jasniji zvuk i bolje definira instrumente. Mada, i dalje je potrebno pomno slušati da bi se razaznale sve baraže instrumenata. Ne smijem zaboraviti i odličan omot. Samo njegovo vizualno rješenje je malo remek djelo.

Hate Eternal i dalje zvuče kao rovovski napad iz prvog svjetskog rata, ali po prvi put u karijeri su napravili iskorak i to jedan koji će se jako isplatiti u bliskoj budućnosti. U usporedbi sa prvim ili drugim albumom, “Infernus” je, i pored naziva, kao zen mirnoća i nirvana, ali u pozadini posjeduje nevjerovatnu energiju nezaustavljive snježne lavine. Svakako nije najbolje što je bend izdao, ali se kotira visoko, a uvjeravam vas, ako nastave ovim putem, za par godina možda dobijemo jedan ili dva albuma koji će pomesti scenu.

Recenzija: Nikola Franquelli

You may also like