Home ReviewsReleases Recenzija: Alene Misantropi – Absence Of Light

Recenzija: Alene Misantropi – Absence Of Light

by Metal Jacket
Alene Misantropi - Absence Of Light

Alene Misantropi – Absence Of Light

  1. Confessions of a Man in Fear (Part I)
  2. Absence of Light
  3. Confessions of a Man in Fear (Part II)
  4. Golden Blood Sea
  5. Solitude, Pessimist and Self Destructive
Izdavač: Damnatio Ad Bestias / The Horror Dimension
Godina: 2016.

Kad mi na displayu muzičkog stuba piše 5 pjesama na više od sat vremena, odmah izgubim želju za slušanjem. Jako je malo albuma ovog muzičkog pravca, a posebno ovolikog trajanja, na mene ostavilo pozitivan utisak. Iz tog razloga je i ovoliko kašnjenje sa recenziranjem debitantskog albuma Španjolskog Alene Misantropi.

Ovog puta, srećom, utisci jesu pozitivni. Alene Misantropi je bend Depressive Black Metal usmjerenja ali, za razliku od većine njihovih žanrovskih kolega, uspijevaju uspješno kloniti se većine zamki koje se neminovno pojavljuju kod sastava koji pokušavaju da instrumentalno umijeće usporede atmosferičnim ekstremima. Ono što u stvari pokušavam na fin način reći je da Španjolci nisu dosadni. Vrlo su uspješni u “razmrdavanju” pjesama čime sprečavaju da vam se smuče negdje na isteku trećeg minuta.

Minimalistički Black Metal rifovi često prepuste noseću poziciju akustičnim ili klavijaturskim dionicama. Teška, mračna atmosfera ne pušta nijednog trenutka, čak ni kada podignu tempo, koliko god to neobično djelovalo. Događa se čak na momente da me i poneka bubnjarska bravura izvede iz takta, čak se i gitarska solaža dogodi, što je dodatan plus ovom izdanju. Vokal je još jedna stvar koja se mora istaći jer se ne radi o tipičnom zapomažućem kukanju u mikrofon, već o jednom prilično zrelom Black Metal vokalu.

Negativne strane ovog izdanja su uglavnom i ono što generalno ne volim kod bendova ovog žanrovskog usmjerenja, a to je, prije svega, činjenica da ja Metal muziku nikad nisam shvaćao kao mjesto za kukanje nad gorkom sudbinom, što je i poenta cijelog žanra. Ono što se samom bendu može zamjerit je prilično ne inspirativan omot izdanja, a ništa manja zamjerka ide na račun jednog od dvojice muzičara odgovornih za ovo izdanje koji je sebi – vjerovali ili ne – dao sebi pseudonim Purelife. Dobro prijatelju, pa gdje ćeš sa tim u Depressive Black Metal.

Recenzija: Miloš Šebalj

You may also like