Home ReviewsReleases Recenzija: Opeth – Sorceress

Recenzija: Opeth – Sorceress

by Matija Katić
izvor: PR benda
izvor: PR benda

Opeth – Sorceress

  1. “Persephone”
  2. “Sorceress”
  3. “The Wilde Flowers”
  4. “Will O The Wisp”
  5. Chrysalis”
  6. “Sorceress 2”
  7. “The Seventh Sojourn”
  8. “Strange Brew”
  9. “A Fleeting Glance”
  10. “Era”
  11. “Persephone (Slight Return)”
Izdavač: Nuclear Blast Records / Moderbolaget Records
Godina: 2016.

Novi album Sorceress megapopularnog švedskog progresivnog metal/rock benda Opeth, nedavno je ugledao svjetlo dana. Njihova evolucija se nastavila dalje, a za potrebe snimanja ovog albuma su se zaputili u maleni velški gradić Rockfield.

Zamela se riječ rock u dvije prethodne rečenice u kontekstu Opetha kao sol na ranu onima koji se ne mogu pomiriti s time da Mikhael više ne growla. Što više o tome mislim smatram da sam namjerno stavio. Ni na ovom albumu nema toga – dapače, krenuli su intenzivno u kontra smjeru.

Inspirirali ih kultni talijanski i engleski prog rock izvođači kojima rijetke ploče danas dostižu cijene i po nekoliko stotina funti i taj se utjecaj može čuti žestoko. Više nema pravila, zvuk je dosta svjetliji nego prethodni album koji je bio mrtvi mrak otuđenja. Mnogo hrabrije album kreće u svoje pohode kako bi uspavao slušatelja na Will of the Wisp.

Neobična emocionalna rupa nastaje da bi sama tenzija proizvedena nervozom klavijatura na pjesmi Strange Brew probudila čovjeka na samoj sredini albuma. Uskočile su kao nešto poznato u besmislu kojeg sam slušao jer je Opeth ovaj puta stvarno skrenuo u nekakav inovativan smjer.
Ovako voljno tjerati evoluciju benda u nekakav neobičan smjer je zbilja hvalevrijedno, ali naspram prošlog albuma moram primjetiti da se negdje možda čak i dogodio kratki spoj. Aranžmani pjesama sami po sebi nisu nešto pretjerano originalni, a poneki dijelovi kao da su kopirani od prethodnih stvari.

Ne mogu doduše kriviti “krađu od sebe”, ali mogu patetične tekstove koje je Mikhael napisao. Čini se da mir i tišina Rockfielda utječe na kvalitetu riječi koje piše te iako imaju potrebnu melodiju, ponekad su edgy as fuck. No opet su vrhunske u svojem prijenosu poante i slikovitog opisivanja internih mentalnih promjena čovjeka.

Mada nekakva mirnoća duha može biti čista krivnja prostora u kojemu su se našli jer nakon Stockholma, milijunskog grada, otići u selendru Rockfield znači doživjeti snažnu psihološku promjenu. To se definitivno odrazilo na album kao i na sam koncept albuma gdje je sada u fokusu zapravo pričica, vrlo jednostavna.

Emocionalna previranja su u jednoj osobi zbog jedne stvari, zbog krivnje koja ga proždire, a kao poslijedica i strah od nadolazeće smrti. Priča je zapravo o pomirenju čovjeka sa svojom sudbinom. Tako i album djeluje – dok je prva polovica žestoka, druga se smiruje i riječi se prebacuju u polje introspekcije.

Svakako o ovom albumu mogu štošta napisati, ali da me zadivio nije. Uzeo sam to kao siguran znak da sam očekivao previše od albuma jer, ako išta primjetno je da su postigli nekakav ideal na kojeg su ciljali. Sve više koračaju prema kultnom progresivnom sastavu, ali koliko će daleko u eksperimentima svojima ići preostaje nam dočekati.

You may also like