Home ReviewsConcerts Miner Records sa svojom Invazijom je prošao kroz Požarevac

Miner Records sa svojom Invazijom je prošao kroz Požarevac

by Vjeran

Miner Records sa svojom Invazijom je prošao kroz Požarevac

Miner Invasion“Invasion From the East”, glazbeni karavan “Miner Records-a” je po prvi put 17.10. gostovao u Požarevcu. Lijepa prilika da se na jednom mjestu vide zanimljivi mladi metal bendovi. Prethodnih par dana sam malo preslušavao bendove koji će nastupati, da bih bio koliko-toliko spreman na ono što će biti “servirano” uživo. Nije da ne pratim domaću scenu, ali ne stignem sve poslušati i pošteno preslušati baš sve, tako da su mi jedina nepoznanica bili Patrias i Orest. Neću kriti, jedva sam čekao poslušati Putrid Blood uživo, pogotovo što sam čuo i pročitao hvalospjeve na njihove nastupe od ljudi koji ne slušaju ono sto oni sviraju. To nije mala stvar nikako.

Očekivao sam više ljudi u klubu “KB”. Vjetar više nije puhao, kiša je prestala padati i nije bilo hladno. Cijena ulaznice od 200 dinara (13kn) (uz nju je išao i CD iz “Miner” produkcije) je bila i više nego povoljna, tako da mi stvarno nije jasna “filozofija” fanova ekstremnijeg zvuka da će prije otići slušati bilo koji od beskonačnog niza bendova koji sviraju obrade, nego poslušati nešto novo. Do kraja večeri je bilo šezdesetak (možda i sedamndesetak) ljudi u publici koji su napravili OK atmosferu. Šutke, skakanje, hedbengovanje, po koji crowdsurfing, ništa pretjerano. Mada, bilo je i dosta”praznog hoda”, te je na momente izgledalo kao da se nalazimo na nekoj školskoj priredbi. Kolektivna žuta minuta valjda…

“Grobdanište”, požarevački old school death/thrash bend je, domaćinski, otvorio svirku. Mislim da im je ovo do sada najbolji nastup (barem od onih nekoliko puta koliko sam ih gledao), ali i dalje tu ima mjesta za napredak. Kad god nastupaju uživo to djeluje kao da su na nekoj vrsti javne probe, što olakšava interakciju sa publikom, pogotovo što između pjesama komuniciraju sa njom u zajebantskom stilu. Kad smo kod publike, “Grobdanište” ima solidnu fan-bazu koju sačinjavaju prijatelji članova benda, tako da je to iskra koja može da zapali bend. Šteta je što Žaki i ekipa ne koriste to što imaju: taj auditorijum koji bi bio još eksplozivniji kada bi se bend malo više razmahao na bini ili malo više uklopio pojavu sa glazbom, pošto ovako vrlo brzo izgubi elan. Otprilike pola njihovog nastupa je samo frontmen bio aktivan, dok su ostali bili preterano statični. Tek poslije se i gitarista malo opustio, tako da su se prvi redovi vratili sa “odmora”. Ritam sekcija je u nekim trenucima uspjela da zaštucne, da izgubi nit, što prisutnima i nije smetalo previše. Sirovi i reski rifovi, srednji tempo, “umorni” i usporeni growl vokal – dobitna kombinacija za underground  sladokusce. Minus: u nekim pjesmama ima previše ponavljajućih dijelova, što utiče na držanje pažnje. Plus: ne libe se naglih prelaza, čime se povećava dinamičnost, te se tako izlazi iz nekog stilskog kalupa koji krasi sve pjesme. Ruku na srce, “Grobdaništanci” rade to što rade onako kako im se u nekom trenutku hoće, djeluje da ne mare previše za to da li im skandira pet ili trideset ljudi te doslovno i beskompromisno guraju neku svoju priču. To je možda i najbitnije od svega.

Kratka pauza od desetak minuta se koristi za nabavku novog piva, malo čavrljanja sa ljudima o svakodnevnim temama, odlaskom do toaleta i ponovnim zauzimanjem mjesta ispred bine. Smederevski “Patrias” me nije oduševio ni dok sam ga preslušavao kod kuće, a ni uživo. Stoji to da glazbeno sve to ljepo zvuči, da bend zna znanje, ali na mene djeluju samo kao varijacija onoga što su radili njihovi sugrađani Alogia i Dargoron. Heavy metal koji ne izlazi iz žanrovskog šablona ni za pedalj. Pjevač, iako ima dobar glas, je silom prilika bio pojačan više od ostatka benda, plus se previše trudio da dođe do izražaja (najvjerojatnije  zbog toga što se, barem po riječima Bojana iz Oresta, nije najbolje čuo na svom monitoru), tako da je izgledalo kao da pokušava da nadjača instrumente. Neću griješiti dušu, publika je dobro reagirala na njihov nastup što je i logično jer, kao što sam već spomenuo– bend zna znanje. Nema ispadanja, čuje se uigranost, svaki instrument ima svoju ulogu koju prati od početka do kraja – apsolutno poštovanje za to. Ono što bih im zamjerio, kao i bilo kom drugom bendu u bilo kom žanru, je što stvaraju samo u zacrtanim okvirima. Potrebno je da se dosta više otvore, da rašire ideje i da tako izbjegnu zamku da se ne bi našli  situaciji da previše sliče na bendove koji su im uzori.

U trenutku kada su se članovi “Orest-a” našli na sceni, pomislio sam: “Kakva je ovo grupa građana?” To sam kasnije ponovio i njima, na što su se samo nasmijali, te nisu te riječi uzeli za zlo. Svi članovi su bili različito odjeveni, pogotovo se isticao pjevač, koji kao da je došao sa hip-hop nastupa. Veliko iznenađenje, no dobro – prvi rif je otklonio svaku sumnju da su momci tu samo reda radi, da popune broj bendova koji nastupa. Bijesno, energično, ubitačno. Gas do daske. Vokal režeći i prijeteći, gitare brze, kirurški precizne. Ritam sekcija također odlična, bez ispadanja. Pravo otriježnjenje, preko potrebno. Atmosfera u publici dinamična, kao i sama glazba. Skakanje, šutiranje, simbioza sa bendom potpuna. Ponovo se ponavlja priča da neki bendovi zvuče bolje uživo nego na albumu. Ovdje se to vidi najviše kod vokala, koji su na albumu nekako potisnuti, ograničeni, stavljeni u drugi plan, dok ovako djeluju potpuno, nesputano – kao poseban instrument. Također se vidi kod gitara i kod bubnjeva, koji studijski djeluju pomalo sterilno, previše ispeglano, a trebalo bi da budu masniji, kao što su uživo (ili na probama). Kad smo kod zvuka, jedna od gitara je u solažama postajala glasnija kako od druge gitare, tako i od ostatka benda, što nije do benda samog, već do tonca, te je tako (dolaskom u prvi plan) malkice bilo naporno uživati u pjesmama u tim trenucima ako ste preblizu razglasa. Drugi problem sa zvukom je počeo od četvrte pjesme, kada je vokal značajno smanjen, tako da je povremeno djelovao pretjerano mutno, što je velika šteta jer je bend otprilike u tom periodu ubacio u petu brzinu, te podigao i dotle žestoku svirku na viši stupanj. “Orest” je definitivno otkriće večeri, veoma zanimljiv beogradski bend koji vas ne smije zavarati svojim “idem samo da kupim kruh i mlijeko” izgledom na bini i koji će vas otpuhati odličnom svirkom, te iskrenim, opuštenim i drugarskim stavom.

Na samom kraju su nastupili “Putrid Blood” iz Šida. Sa sedam godina i dva izdanja iza sebe, odradili su đavolski dobar posao. Nije lako biti u vrhu žanra kome pripadaju, a kamoli biti u vrhu domaće scene. Kod njih mi se najviše sviđa što nisu tipični, moderni srpski thrash bend, kome se manje više sve svodi na “sigurno zakucavanje“ i jednodimenzionalni pristup stvaranju pjesama, već se vide (ne pretjerani) uplivi hardcorea, groovea i death metala. Već sam napisao da sam jedva čekao da ih poslušam uživo i to čekanje je itekako isplatilo. Ono što su “Orest” prije njih započeli, ovi su to još žešće nastavili. Kočnice su poskidali i bacili u provaliju, jer im nisu bile potrebne: thrash tornado je od samog početka prve pjesme nosio sve pred sobom! Anihilacija, jednom riječju. Cijeli bend je kao jedna cjelina, eksplozivna masa. Publika je kolateralna šteta samo, “uništena” od energije koja se probija iz zvučnika. Bez pardona, bez pauze, bez zastajkivanja – mašina melje sve pred sobom. Ne može čovjek biti u prvom redu i samo ih mirno i nijemo gledati. Ako bend da sve od sebe i još pedeset posto preko toga, onda stvarno moraš imati crnu rupu umjesto srca i biti nezainteresiran. Uvijek me raduje kada vidim i čujem da bend od početka do kraja svog nastupa ne gubi dah, ne daje znake umora, već izgleda kao da tek treba početi ofenzivu i zadati finalni udarac. Nekako se poklopilo i da zvuk baš za njihov nastup bude najbolji, tako da ionako opaka i furiozna svirka zvuči još gromoglasnije. Imati dva vodeća vokala u bendu koji pritom ne potkopavaju jedan drugog, već se maksimalno dopunjuju je nešto što se ne postiže lako. Jedno je imati prateće vokale, drugo je imati vokalistu koji ima neke svoje dionice, ali je sasvim deseto imati ovakva dva pjevača, koji razbijaju. Nema tu konkurencije, nema osjećaja da jedan drugom smetaju, već su obojica tu da razore bubnjiće slušatelja. Šah-mat!

Moram odati priznanje Milanu “Miner-u” za posao koji radi, za ovo što se već nekoliko godina unazad bori sa vjetrenjačama, što gura tu neku priču od koje u zemlji Srbiji nema kruha. Skup je ovo sport, vrlo skup. Organizirati bendove, platiti im troškove, izdavanje, promociju, nastupe – nije to lako. Bilo bi dobro da “Invasion From the East” karavan ima svog stalnog tonca ili tonce. Ne, nipošto time ne umanjujem posao koji je odradio Bata, vlasnik “KB-a” (čovjek radi onako kako umije i zna), ali ozvučenje i sam zvuk bendova bi trebao raditi neko tko mnogo bolje poznaje kako same bendove, tako i zvuk koji oni preferiraju. No, vjerujem da se ta stavka preskače radi financija. Kao i u životu inače, držimo se samo najosnovnijeg, dok je sve ostalo luksuz.

P.S. Šteta je što se auditorij svodi na šačicu ljudi koja vremenom postaje sve manja. Nije to problem samo u  Požarevcu, tako je svugdje. Ljude je teško animirati, natjerati da se pokrenu. Možda i set-lista bendova koji baš te neke večeri nastupaju i nije najzanimljivija, ali vrijedi izaći, poslušati nešto što se ne može čuti svakodnevno. Sve je bolje od slušanja glazbe preko “Youtube-a”.

Tekst: Antonio Jovanović
Izvor: Helly  Cherry

 

0 comment
0

You may also like

%d bloggers like this: