Home SceneInterviews Intervju Kamaradi: Insistiranjem na toj nekoj “internacionalizaciji” muzike gubi se svaka autentičnost.

Intervju Kamaradi: Insistiranjem na toj nekoj “internacionalizaciji” muzike gubi se svaka autentičnost.

by Metal Jacket

Zagrebački KAMARADI – old school metal, HC – Alkometalholičari koji ozbiljno razmišljaju o muzici i sceni.

“Želimo potaknuti i druge iz neke naše generacije (deset godina +/-)da se (ponovo) uhvate svirke ili barem se pokrenu i počnu opet dolaziti na koncerte, ne samo naše, nego i drugih, mladih metal underground bendova iz Hrvatske i kako se to kaže „regije“, kojih ima dosta jako dobrih, a ne samo da se ide masovno na recimo, Iron Maiden i sl. i onda tamo uz pivo razglaba: „Joj, kako je nekada bilo …”

MJM: Otkud želja da se aktivirate na glazbenoj sceni baš sada, u svojim najboljim godinama

Kamaradi: Pa mi se doista upravo sada osjećamo da smo u najboljim tj. najproduktivnijim godinama jer znamo što želimo, a što ne; znamo i da  ne želimo gubiti vrijeme na ono što možda zanima neke druge, ali nas ne, imamo neki dosta jasan cilj, “ideju vodilju”, što prije, dok smo imali nešto manje godina, ipak nije bio slučaj.

MJM: Što su članovi Kamarada radili proteklih 20-ak godina, vezano uz muziku?

Kamaradi: Krešimir Rajković-Kera (basist) je svirao (i snimao) u Patarenima, Alkotestu, Sarcomu, te u bendovima Pure Stems Pack i War Solution. Mirko Novak-Jim (bivši bubnjar, koji je snimio bubnjeve na našem u EP-u “Impetus”) je također bio u Patarenima, pa u Achtung Dichtung…Sadašnji naš bubnjar  Dalibor Skadarka-Kljus je svirao  u Žrtvama Komunizma, a Željko Struški – Žac (vokal i gitara) nije svirao niti u jednom bendu, nego sam sebi, maltretirao je svirkom ukućane i strpljivo čekao pogodan trenutak za ostvarenje paklenog plana-osnivanje Kamärada.

MJM: Izašao vam je prvi snimljeni materijal kao EP “Impetus” sa 4 autorske stvari u izdanju Miner Recordingsa. Kako ste doživjeli izlazak svog prvog djela, kakav je osjećaj držati profesionalno napravljen CD svog banda u rukama?

Kamaradi: Pa zahvaljujući izdavaču Miner Recordingsu, koji je još dok nismo imali ni finalne verzije snimaka, pokazao odmah interes za nas, s velikim uzbuđenjem smo dočekali konačan izlazak “Impetus”-a, a kako se mi osjećamo vjerojatno se osjeća svaki bend u sličnoj situaciji; naravno da je lijepo vidjeti rezultat nekog našeg  rada, no mi ovaj EP smatramo više nekom informacijom samima sebi i drugima što bend želi i može. Svjesno smo izabrali četiri stvari koje su dosta međusobno različite upravo iz toga razloga; Društvo, šank & rock`n` roll …je neka birtijaško/punkerska ružiona, Alkometalholičari su metalna oda alkoholu (haha), Ne volim ljude…je prljava hard `n` heavy šamarčina ljudima koji nam idu na…živce, a Obmana za šarana je naše viđenje tzv. posredničke demokracije.

MJM: Gdje ste snimali, miksali stvari?

Kamaradi: Kod našeg frenda Mahe, prvo super čovjeka, a onda i super gitariste, odličnog poznavatelja svega što ima veze s rockom u Hrvatskoj i ex YU,  kojem se posebno zahvaljujemo i ovim putem jer nam je da prvu priliku da zasviramo uživo, pratio je što radimo i konačno, sve to zabilježio na snimkama, bez puno natezanja, jer smo se vrlo brzo skužili što želimo.

MJM: Prilično ste koncertno aktivni. Gdje ste sve svirali u proteklih godinu-dvije?

Kamaradi: Pa, vrlo je relativno što je to biti “prilično aktivan”; mi  volimo svirati uživo i rado bi da smo bili u  tom smislu  aktivniji, no valja spomenuti da smo svirali u Route 66 nekoliko puta, također više puta i u Bomber Baru u Zaprešiću, na motorijadi u Križevcima, dva puta vani na „Nebu Iznad Trnskog“, u Bjelovaru, u Vrbovcu…02.12. opet sviramo, zahvaljujući piratima iz Rum Smugglersizvor: benda u Route 66…pa..navrati!

MJM: Kakve su reakcije publike na svirkama?

Kamaradi: Što dalje sviramo reakcije su sve bolje, oduševila nas je posljednja reakcija u Bomberu prije dva tjedna…U  svakom slučaju nije isto svirati pred “ciljanom” publikom, nazovimo je “metalcima” i pred ekipom koja je došla slučajno ili iz puke radoznalosti.

MJM: Namjeravate li krenuti na kakvu turneju?

Kamaradi: Za sada nemamo neku ciljanu turneju u planu, svirati ćemo gdje nas pozovu, naravno sve to trebamo uskladiti s našim privatnim obavezama, sva trojica i radimo, a svirka nam je, kao i većini jednostavno gušt, tako da ćemo teško otići na turneju po, recimo, Rusiji (to spominjem jer smo neku preliminarnu ponudu u tom pravcu zaista dobili i naravno, ljubazno odbili).

MJM: Priprema li se možda i LP uskoro, koliko će stvari biti na njemu i da li su možda već gotove?

Kamaradi: Mi imamo dovoljno gotovih stvari za full CD, njih uostalom i sviramo uživo, tako da je snimanje CD-a svakako u skorom planu, a što se tiče broja stvari vjerojatno ćemo se zadržati na broju devet.

MJM: Tko je autor stvari, je li to zajednički rad ili je netko zadužen za tekstove, netko za glazbu?

Kamaradi: Autor velike većine tekstova je Žac, poneki napiše i Kera. Što se muzike tiče, obično Žac izađe s idejom nekog osnovnog riffa i/ili “kosturom” stvari, a onda se to dalje sve zajednički razrađuje u garaži…Kera je također pun ideja na basu, ima punu glavu zanimljivih dionica … Neki osnovni ritam stvari se dogovori s Kljusom kao bubnjarem, no, zna to otići u sasvim drugom smjeru, na zadovoljstvo sve trojice. Bitno je da se međusobno odlično kužimo i ne treba nam puno vremena da se složimo i kažemo: “E, to je to!” I onda po pivi…

MJM: Što želite postići svojim radom, koji vam je osnovni cilj?

Kamaradi: Primarni cilj je bio – i dalje je: bend koji će raditi nešto što prvenstveno zadovoljava nas same u bendu, a da se pri tome ipak razlikuje od drugih na sceni; tekstovi isključivo na hrvatskom, baza neki tzv. old school  metal, s dobrodošlim, dapače poželjnim, utjecajima i punka i hard rocka i HC-a i svega što smo sva trojica do sada u životu slušali i što bi voljeli slušati. Sekundarno-obzirom da smo, kako si rekla, “u najboljim godinama”, možda potaknuti i druge iz neke naše generacije (deset godina +/-) da se (ponovo) uhvate svirke ili barem se pokrenu i počnu opet dolaziti na koncerte, ne (samo) naše, nego i drugih, mladih metal underground bendova iz Hrvatske i kako se to kaže regije, kojih ima dosta jako dobrih, a ne samo da se ide masovno na recimo, Iron Maiden i sl. i onda tamo uz pivo razglaba: “Joj, kako je nekada bilo …”

MJM: Što vam se sviđa na domaćoj (regionalnoj) sceni?

Kamaradi: Sviđa nam se što vidimo da ima dosta upornih i vrlo kvalitetnih bendova, kako u Hrvatskoj, tako i susjednim državama, svirački izuzetno dobrih, čak “predobrih” ako se tako može reći. Nekima smo zbog toga i zavidni, moramo priznati, ali u pozitivnom, poticajnom smislu…Sviđa nam se što taj neki plamen metala i dalje gori u srcima mlade ekipe, što se očito uspješno prenosi s generacije na generaciju.

MJM: Što vam se ne sviđa na domaćoj sceni?

Kamaradi: Ima toga dosta…

Ne sviđa nam se da je scena nekako  rascjepkana, na neke manje “scenice” (po gradovima, čak po klubovima, po žanrovima i sub žanrovima – ovo zadnje je posebno štetno za scenu); očito nedostaje neka kohezija da sve te bendove okupi i da time pokaže prema “van”, dakle prema medijima, da ta neka metal ili nazovimo je underground scena itekako živi i da zaslužuje svoje mjesto; da nije domaća muzika samo ono što danas ti mediji (čast ponekoj iznimki) serviraju narodu; neka”kuruza”(od turbo folka , preko “minjak do motora” pjevačica do kvazi tamburaša), jeftini, ljigavi pop ili, još gore neke “ajmo sad ruke gore svi” šatro (hard) rock dosjetke , baladurine o vječno nesretnim ljubavima s gitarama koje plaču, te kvazi buntovne punk fore, gdje taj, kao, buntovni tekst, “hrabro” kasni za aktualnim događajima dvadesetak godina. Nećemo nepotrebno spominjat imena, mislim da svi kuže o kome i čemu se radi. Osim toga, primjećujemo da “eksperiment” po formuli:”ajmo sve raditi na engleskom, pa odmah s tim van, da se probijemo vani, jer ovdje, doma, je sve to bezveze, nema publike, ni love” očito, ni  nakon više od dvadeset godina takvog pristupa – ne uspijeva. Na žalost, ali ne primjećujemo svih tih godina da su naši bendovi ni blizu došli nekim headlinerima po festivalima, niti da su predgrupe nekim stranim, većim bendovima, to se jednostavno ne događa. Naprotiv, događa se paradoks  da bendovi iz Hrvatske, BiH, Srbije i  Slovenije, vjerojatno i Makedonije, nastupaju s tekstovima na engleskom pred svojom publikom ili publikom  iz tih istih država, a koja publika bi ih odlično, a mislimo i daleko bolje razumjela da joj se obraćaju na svom jeziku. Pod bolje mislimo da se neka ekspresija emocija može ipak daleko jasnije dobiti tj. prenijeti publici na materinjem jeziku, nego na engleskom koliko god tehnički, gramatički, on bio korektno interpretiran. Insistiranjem na toj nekoj “internacionalizaciji” muzike gubi se svaka autentičnost, da bi to prošlo vani bend bi morao biti jako originalan, što je danas jako, jako  teško  i, što nije nimalo nebitno, sam bend mora biti financijski jak što kod naših bendova mahom nije slučaj, neki nemaju ni svoju opremu, a kamoli da bi mogli investirati neku veću lovu u neku turneju, vrhunske studije ili promociju. Sigurno mnogi drugačije misle, pa, eto, nadamo se da smo u krivu, jer uspjeh jednog domaćeg benda vani bi sigurno povukao za sobom i druge, pa svima želimo iskreno puno sreće u tom proboju van, no naša iskrenost ima u sebi i poveću dozu skepse.

MJM: Kojem bandu, kad biste mogli birati od svih svjetskih, biste htjeli biti predgrupa?

Kamaradi: Može li ipak neko lakše pitanje…. Svaki od nas trojice ima neke svoje naj-bendove, nemoguće je izabrati jedan bend, no ako nam se bilo koji javi od tih “svjetskih” prihvatit ćemo ponudu, dogovorit ćemo se…

MJM: Tekstovi se spominju kao jaka strana vaših pjesama. Što vas inspirira na pisanje?

Kamaradi: Život, jednostavno rečeno, ono što nam se dogodilo ili nam se događa svaki dan, ili što mislimo da bi se moglo dogoditi obzirom na aktualnu realnost, ono što vidimo i osjećamo oko sebe. Život je jako inspirativan, svaki dan  daje temu za nekoliko tekstova… Ako nekom život nije inspirativan, onda vjerojatno  ima neku veliku prazninu u tom životu. Dakle, ne pišemo tekstove o mačevima i vračevima , neka se nitko ne naljuti, volimo mi itekako i  dalje heavy metal ikonografiju (na tome smo, konačno, odrasli), ali mislimo da su tu drugi davno već sve rekli što je bilo za reći, a salonski  sotonizam  (jel` koji opasni sotonist zapalio koju crkvu kod nas u zadnje vrijeme, hmmm?…) nas također baš ne zanima.

MJM: Trenutni planovi?

Kamaradi: Evo, baš smo ovih dana počeli nešto dogovarati da krenemo snimati, za početak dvije-tri stvari (pomalo, da nam ne dosadi),  a osim toga, plan je jednostavan – vježbati, znojiti se u garaži, nadoknaditi znoj pivom i svirati uživo gdje nas pozovu. I , što je najvažnije, dobro se zabavljati pri svemu tome. U nekoj daljnjoj, svijetloj budućnosti, voljeli bi oko banda okupiti i nekako uključiti i neke ljude koji se izražavaju npr. olovkom,  kistom ili, nećete vjerovati – plesom…No, o tom potom…

MJM: I, na kraju, Kamaradi nastavljaju biti drugačiji od drugih, te svoj EP isključivo prodaju na način da uplatite donaciju udruzi za zaštitu životina Sedma od Devet. Svaka čast, Kamaradi.

Razgovarala: Amalija Kranjec

You may also like

%d bloggers like this: